Krijesnice..nek ti je u srcu mir.. https://blog.dnevnik.hr/krijesnicakojavoli

subota, 10.02.2007.

Hmmmm,mozda malo kasnim s ovom tzv. stafetom,ali tko mi je kriv kada bas vise i nisam u toku sa blog svijetom :) .. sada sam uhvatila malo vremena,buduci da sam bolesna i uhvatila me nekakva gripa ili viroza koja je poharala cijeli grad,pa usput i mene malu :) .. Ali zato sve ja to dobro izdrzavam,prva dva dana mi se temperatura kretala izmedju 38 i 39,nikako da padne..ali mi je sve olaksao moj mali Bubi Švabi,moj Lukiiiicaaaa koji me trpio doslovno od 9 ujutro do 9 navecer,mijenjao mi obloge (bivao gadjan njima u bolesnickom naletu bijesa:)),kuhao cajeka,sopao tabletama,trcao u ljekarnu,hranio me pudingom.. :) To je pravi poklon za Valentinovo! Makar moram priznati da je nama taj praznik svaki dan... Tak je to kad si ludo zaljubljen,vec sam zaboravila kako je to.
I eto,vidljivo je da moj zivot ide dalje,ponekad me nesto potegne unatrag,pa malo tamo zastanem i pogledam sto je sve bilo,ali opet se nekako prenem naprijed. I tako uglavnom zivim iz dana u dan,a Luka je taj koji mi pogled usmjerava u buducnost i pomaze mi da stojim u sadasnjosti...sanjar sam,lako se izgubim.
No,ajde da ja sada napisem tih pet stvari koje kao nitko ne zna o meni (ako je to uopce bit stafete..) :

1. U vrticu sam bila najtvrdoglavije dijete. Kada nisam zeljela jesti neki fujavi rucak,sjedila bih za stolom citava tri-cetiri sata i ne bih se micala iz protesta,dok su drugi klinci ajali. To sam radila kojih tjedan dana i drage tete su napokon odustale i dopustile Petrici da ne jede ono sto ne voli (naravno,intervenirali su i mama i tata malo :) ) ..

2. MP3 je moj najboljiiii prijatelj s kojim idem svaki dan u skolu,pa doma,pa u grad,pa iz grada... Kao i svatko,ne mogu zamisliti zivot bez glazbe. Makar ga ponekada skinem i pokusam se ukljuciti u pravi svijet..ali to kratko potraje :)

3. Moje drugo izmisljeno ime je ŠIMI. To je malo slatko stvorenje,onako flafasto i zaigrano,i tako se zovem ja i svatko tko mi je drag. Tako da na svijetu postoji puno Šimija :) .. ali svi znaju da sam ja Šimi Unikat,kako bi rekao moj sadasnji bivsi djecak.

4. Oduvijek sanjam neki grad u kojem do sada nisam bila,ali koji je u mojim snovima toliko stvaran. Poznajem svaku ulicu,svaki ugao..i svake noci pozelim da sanjam san koji ce se odvijati u tom gradu,jer se tamo osjecam najbolje.

5. Ne mogu si zamisliti zivot bez ljubavi,tj. bez dragog...sjecam se da sam vec u sestom razredu osnovne pocela se opasno zagrijavati za decke,a tako ih i osvajati. Tako da ustvari ne znam kako je to biti u periodu duzem od recimo pola godine a da sam sama. Pomalo cudno,ali eto :D

A sada,vrijeme za skidanje temperature jednim prohladnim tusem :D Pozdrav onima koji me citaju.. ;)

srijeda, 27.12.2006.

Sto sam starija to se cesce nadjem u situaciji da se osjecam izgubljeno,osamljeno,pomalo tupo. Prije je bilo manje tih situacija,ali sto vise novih istina o zivotu i ljudima oko sebe spoznajem,to sam zbunjenija. Umjesto da neke stvari sjednu na svoje mjesto u mojoj glavi i da dobijem pravu sliku onoga sto trenutno cini moj zivot,ja kao da slusam radio stanicu koja ne postoji,cujem samo sustanje,a pred sobom ne vidim nista.

Ponekad sam tako vesela,optimisticna,sretna...imam osjecaj da me nitko ne moze sprijeciti ni u cemu,samo skacem uokolo spremna darovati drugima samo osmijeh,osmijeh i osmijeh...
A ponekada mi se zamagli pred ocima i imam onaj grozan osjecaj kao da sam nenadano upala u jednu duboku rupu bez dna. Pokusavam opet pronaci onu nit koja me drzala,pokusavam samu sebe uzdici i opet nasmijeseno krenuti dalje..ali to je ponekada tako tesko.
Promatram svoj zivot,promatram one koji su postali dio njega. Koji su to bili...i koji vise to nisu. Postoje negdje...postoje u mom srcu... Ali ne u sadasnjosti. To su prijatelji,ucitelji,ljubavi... Koji su mi toliko znacili..i onda su nestali. Neki su bili sve te osobe u jednom. Ni njih vise nema...

Ne,ne zivim tako svaki dan,tuzna i u proslosti.
Te misli zalutaju u moju podsvijest s vremena na vrijeme..onda me rasplacu,vrate mi onaj osjecaj samoce..i onda se opet trazim,trazim..pa se nadjem..pa se veselim..i onda opet odleprsam.
I tako ce uvijek biti. Osobe ce dolaziti,biti uz mene,pa otici..pa se mozda opet vratiti na trenutak..i opet otici. U krug...
A na kraju cemo ostati uvijek samo ja i moje ranjivo srce. Samo mi u nekom svom svijetu,toliko puta povrijedjenom,i opet toliko puta zacijeljenom.

A onda podignem pogled i vidim njega i njegove najljepse oci kako svjetlucaju i gledaju me..tako otvorene,tako sretne,tako ciste. Vidim njegov neodoljivi osmijeh,njegove rasirene ruke..osjetim njegovu dusu koja jedva ceka da se stopi s mojom.
Gledam ga..gledam..i potrcim mu u zagrljaj..drzim ga cvrsto,cvrsto i ljubim njegove slatke obraze..i zahvaljujem Bogu na svakom trenutku koji mogu provesti s njim jer on je bas taj lijek koji mi pomaze. On je taj koji uspije otvoriti vrata moga svijeta.
Volim te Luka.

ponedjeljak, 18.12.2006.

Zašto ponekada dopustim samoj sebi da lutam ulicom i promatram kako kiša pada,promatram njene kapi i u svakoj pronalazim stare uspomene koje još uvijek tako bole i koje ponekad želim ponovno proživjeti...jer su bile tako lijepe.
Zašto ponekada zamislim njega na kraju puste ulice kako me čeka raširenih ruku s nestrpljenjem da čuje sve novo što mi se dogodilo...samo ga želim opet zagrliti na onaj samo naš način..slušati boju njegovog glasa,osjetiti u njemu nježnost i toplinu kakvu samo on drži u sebi.
Zašto je ponekada tako teško i tužno ostaviti prošlost iza sebe,strpati je u jednu kutiju i čuvati u srcu misli na sve dobre i loše trenutke koji više ne postoje?
Zašto je ponekada tako teško opet u potpunosti biti sretan?
Zašto se svakog jutra probudim tako tužna jer je malo prije pričao o svemu sa mnom u snovima,a sada su naši razgovori tako suzdržani,prazni,siromašni..?

Nisam žalosna što više ne mogu reći da je moj dečko,već zato što znam da više nije moj najbolji prijatelj...a tako mi nedostaje.

Ne znam kako da nakon dvije godine potpunog predavanja njemu uspijem okrenuti jednu novu,sasvim čistu stranicu,na kojoj se ne nalaze rečenice iz prošlosti,na čijim rubovima nije ispisano njegovo ime,riječi koje opisuju sve naše trenutke,sreću koju smo imali...

Želim opet hodati s njim ulicom,sasvim bezbrižno,bez ikakvih suvišnih misli,samo on i ja,naše glupe teme,naše lutanje gradom,ta sigurnost koju osjećam svaki puta kada je blizu mene.

Ne želim da me napusti i potisne sve što smo bili i odbaci ono pravo prijateljstvo koje možemo zadržati.

Teško je nakon toliko vremena to sve posložiti u glavi i napisati nešto smisleno,kada u meni postoji prava paleta emocija koje nikako da naslikaju neko djelo razumljive teme,već samo šaraju,šaraju..a moje srce ne dobiva time ništa,samo jednu golemu prazninu i povremenu suzu u oku.

Najgore od svega je što to ne mogu priznati nikome,pa čak ni njemu.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.

Napisati, na primjer: «Noć je osuta zvijezdama
I drhte, plava, nebeska svjetla u daljini.

Ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Volio sam je, a katkada – i ona je mene voljela.

U noćima ko što je ova držah je u svom naručju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.

Ona me voljela, i ja nju sam katkada volio,
A kako i ne bih ljubio njene velike mirne oči.

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Misliti da je nemam. Osjetiti da sam je izgubio.

Čuti beskrajnu noć, još beskrajniju bez nje.
A stih pada na dušu kao na pašnjak rosa.

Što znači da je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je osuta zvjezdama i ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.

Moj pogled je traži, kao da je želi približiti.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć bjelinom ovija ista stabla,
A mi, oni od nekad, više nismo isti.

Više je ne volim, zbilja, a koliko sam je volio.
Moj glas je tražio vjetar da dođe do njena sluha.

Drugome. Pripast će drugome. Ko nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno čisto tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.

Jer sam je u noćima ko što je ova držao u svom naručju,
Moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.

Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje,
A ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.